Kamisu 66 se sastoji od sedam naselja raštrkanih na kružnom prostoru opsega oko 50 kilometara. Odvojen je od ostatka svijeta Svetom Barijerom. Za tisuću godina barijera možda ne će postojati, pa ću ukratko objasniti njenu funkciju. Radi se o debelom slamnatom užetu sa kojeg vise papirnate trake, barijera služi kao štit koji sprječava nečiste stvari od ulaska u okrug.

Djeca su upozorena da nikad ne idu izvan barijere. Zli duhovi i čudovišta su tumarali izvan barijere i svako dijete koje bi samo otišlo izvan barijere bi tragično završilo.

„Ali kakvih točno strašnih stvari ima tamo vani?“ sjećam se da sam upitala oca, iako puno manje razumljivo, jednog dana dok sam imala šest ili sedam godina.

„Puno različitih stvari,“ podigao je pogled sa svojih spisa. Odmarajući bradu na ruci, pogledao me s ljubavlju. Te tople smeđe oči su se urezale u moje sjećanje do danas. Nikad me nije strogo pogledao i samo je jednom digao svoj glas na mene. Bilo je to zato što nisam pazila kamo idem, pa bih pala u rupu da me nije upozorio.

„Saki, ti već znaš, zar ne? Za čudomiševe, nečiste mačke i balon-pse.“

„Mama kaže da su oni izmišljeni.“

„Drugi možda jesu, ali čudomiševi stvarno postoje,“ rekao je to tako nonšalantno da sam ostala šokirana.

„Laži.“

„Nisu laži. Čudomiševi su nedavno unovačeni da pomognu u obnovi okruga.“

„Nikad ih nisam vidjela.“

„Ne dopuštamo djeci da ih vide.“ Otac nije rekao zašto, ali sam pretpostavila da je zato što su preružni da bi bili viđeni.

„Ali ako slušaju ljude, onda nisu tako strašni, zar ne?“
Otac je spustio spise koje je pregledavao i podigao desnu ruku. Dok je tiho bajao čaroliju, tanko vlakno papira se pretvorilo, kao da se otkrila nevidljiva tinta, u komplicirani uzorak utkan u papir. Gradonačelnikov pečat.


debelo slamnato uže – jap. shimenawa – /šimenava/ doslovan prijevod: „zatvarajuće uže“, koristi se u ritualima pročišćenja u šintoizmu.
papirnate trake – jap. shide – /šide/ papirnata traka izrezana u cik-cak.

Oznake: Sezona novog lišća, prvo poglavlje

210. je bila normalna godina, kao i druga djeca rođena te godina u Kamisu 66 i ja sam bila vrlo normalno dijete.

Ali ne i mojoj majci. Ona je bila pri kraju svojih tridesetih i bila je uvjerena da više ne će rađati. U naše vrijeme, rađanje u tridesetima je smatrano vrlo kasnom trudnoćom.

Nadalje, moja je majka, Mizuho Watanabe, imala važnu poziciju knjižničarke. Njene odluke nisu utjecale samo na budućnost našeg okruga, nego su, u određenim slučajevima, mogle završiti smrću drugih. Morala je izdržati takav pritisak svaki dan, plus morala je i biti oprezna zbog trudnoće, što nisu uobičajene tegobe s kojima su se ljudi susretali.

Tijekom tog razdoblja, moj otac, Takashi Suigura, je bio gradonačelnik okruga. To je samo po sebi bio zamoran posao. Ali, u vrijeme kad sam rođena, posao knjižničarke je nosio neusporedivo veću odgovornost nego posao gradonačelnika. Naravno, još uvijek je tako, ali je vjerojatno bilo još više izraženo tada.

Moja majka je bila usred sastanka o klasifikaciji novootkrivene kolekcije knjiga kada su joj počeli trudovi. To je bilo preko tjedan dana prije predviđanog termina, ali budući da joj je vodenjak pukao bez upozorenja odmah je bila prebačena u rodilište na rubu sela. Zvuk mog plača se čuo ni deset minuta nakon toga.

Nažalost, moja pupčana vrpca je bila omotana oko mog vrata. Moje lice je bilo ljubičasto i nisam mogla plakati kako treba. Babica, koja je bila nova u tom poslu, se skoro onesvijestila od panike. Srećom, vrpca je lagano presječena i napokon mi je bilo omogućeno disati zrak ovog svijeta i zdravo zaplakati.

Dva tjedana kasnije, u istom rodilištu, rodila se moja buduća prijateljica, Maria Akizuki. Osim što se i u njenom slučaju radilo o prijevremenom porođaju, ona je, kao i ja, rođena s omotanom pupčanom vrpcom oko vrata. Iako je njeno stanje bilo puno ozbiljnije od mojega; bila je gotovo mrtva kad je bila rođena.

Babica, naoružana s iskustvom mog rođenja, je riješila stvari vrlo mirno. Da se dogodila i najmanja greška, da je vrpca bila prerezana malo kasnije, nema sumnje da bi Maria umrla.

Kad sam prvi put čula tu priču, bila sam ushićena da sam indirektno spasila prijateljičin život. Ali sad, svaki put kad se sjetim toga pogodi me val zamršenih misli. Zato što, da se Maria nije rodila, nikad se ne bi dogodio ni tako velik gubitak ljudskih života…

Vratimo se priči. Provela sam sretno djetinjstvo, okružena bujnom prirodom mog rodnog sela.

Oznake: Sezona novog lišća, prvo poglavlje

Tada ću napraviti još dvije kopije, tako da bude samo tri primjerka. Ako se jednog dana u budućnosti stari poredak, ili nešto slično njemu, vrati i ako sve publikacije budu cenzurirane, postojanje ovog zapisa bi trebalo čuvati tajnom što je moguće dulje. Mislim da su tri kopije taman dovoljne za takvu situaciju.

Drugim riječima, ovaj zapis je dugo pismo ostavljeno mojim zemljacima za tisuću godina. Do vremena kada bude pročitan, trebalo bi postati jasno jesmo li bili sposobni, u pravom smislu, krenuti novim putem.

Nisam se još predstavila.

Moje ime je Saki Watanabe. Rođena sam u okrugu Kamisu 66 10. prosinca 210.

Upravo prije mog rođenja, vrsta bambusa koja cvijeta jedanput u sto godina je istovremeno procvjetala, snijeg je pao usred ljeta, [svi su mislili da ne će vidjeti ni kapi kiše tri mjeseca]. Doslovno svaki mogući tip nenormalnog vremenskog fenomena se dogodio. I tada, u noći desetog prosinca, kad su svi mislili da ja zemlja omotana u tamu, bljesak munje osvijetlio je ono što su mnogi nazvali zlatnoljuskim zmajem koji je plivao kroz procijepe u oblacima.
…u stvarnosti, ništa od ovog se nije dogodilo.


Neki dijelovi prijevoda nisu bili u potpunosti jasni, te dijelove sam stavio u ovakve [ ] zagrade.

Oznake: Sezona novog lišća, prvo poglavlje

Dok sam se smijala žaljenja vrijednoj gluposti ljudi i zapisivala moje novo otkriće iznenada sam shvatila da nemam nijednu osnovu po kojoj bi mogla isključiti sebe iz tog zaključka. Iz nečije druge perspektive, nema sumnje da su sjećanja, iz kojih ovo pišem, umotana tako da pokažu moju dobru stranu.

Stoga bih željela reći da, budući da je ova priča iz moje perspektive, može biti iskrivljena zbog mojeg samoopravdanja. Prije svega broj smrti koje su bile posljedica naših djela može biti motivacija takvom samoopravdanju, štogod bio razlog učinjen je nesvjesno.

Rekavši to pokušat ću iskopati istinu iz mog sjećanja najbolje što mogu, zato što se želim suočiti sa činjenicama i stvarnom slikom događaja koji su se dogodili. Isto tako želim imitirati stil starih priča u nadi da ću dočarati svoje misli i osjećaje koje sam tada proživljavala.

Ovaj nacrt je napisan neblijedećom tintom na papiru za koji tvrde da je neoksidirajući i da može trajati cijelo tisućljeće. Kada sve bude završeno ne ću ga pokazati nikome (osim možda Satoru i pitati ga za mišljenje), stavit ću ga u vremensku kapsulu i zakopati pod zemlju.

Oznake: Sezona novog lišća, prvo poglavlje

Hoće li nas jednog dana, jednog dana, kada u budućnosti ljudska sjećanja izblijede, naša glupost opet poslati istim putem? Nikako se ne mogu riješiti tog straha.

Zbog toga sam tako naglo i došla na odluku da sve ovo zapišem, ali bih često ostala zbunjenom. Kao da su mi sjećanje izjeli moljci onemogućujući mi prisjećanje stvarno važnih detalja.

Iako sam znala da težimo izmišljanju detalja za rupe u sjećanju, nakon što sam pričala s ljudima koji su bili tamo u to vrijeme, bila sam iznenađena spoznajom da nam se čak ni zajednička sjećanja ne poklapaju.

Primjerice, baš prije nego što sam srela lažnog Minoshiro na planini Tsukuba, morala sam staviti crveno-tonirane sunčane naočale. Sjećam se toga jasno kao dan, ali iz nekog razloga, Satoru je siguran da nisam nosila nikakve naočale. I ne samo to, Satoru je isto tako natuknuo da je pronalazak lažnog Minoshiro bio podvig koji je sam izveo. Naravno, osim što je sama pomisao na to smiješna usto je i apsolutno netočna.

Nisam marila za svoj ponos, ispitivala sam sve ljude kojih sam se mogle sjetiti i naišla na još više nepodudaranja u našim sjećanjima. Tijekom tog procesa pala mi je na pamet neporeciva istina. To jest, ne postoji niti jedna jedina osoba čija sjećanja nisu bila iskrivljena da bi sakrila vlastite greške.

Oznake: Sezona novog lišća, prvo poglavlje

Sezona novog lišća

Prvo poglavlje

Kasno uvečer, nakon što se sve oko mene utiša, utonem u stolicu i zatvorim oči.

Prizor koji ispluta iz dubina mog uma uvijek je isti, zauvijek urezan u moj mozak.

U tami stražnjeg dijela hrama, plamen gori iznad oltara. Iskre iskaču iz vatre poput narančastih snježnih pahuljica, prekidajući zvuk pojanja koji je dolazio iz zemlje.

Svaki put se pitam zašto je to ova scena.

Od te noći, kada mi je bilo dvanaest, prošlo je dvadeset tri godine. Za to vrijeme razne stvari su se dogodile. Događaji tužniji i strašniji nego što sam ikada mogla zamisliti. Ti događaji su iščupali korijene svega u što sam dotada vjerovala.

Čak i sada, zašto je ta noć ono što mi prvo padne na pamet?

Zar je hipnoza zaista tako moćna?

Ponekad, još dobijem osjećaj da se nisam u potpunosti probudila od ispiranja mozga.

Moj razlog za zapisivanje ovog toka okolnosti koji okružuje te događaje je slijedeći.

Puno se stvari vratilo u prah, a od tog dana prošlo je deset godina.

Razdoblje od deset godina ne znači puno u velikoj shemi stvari. Ali problemi se gomilaju, i ironično, kada je novi poredak ustanovljen počele su klijati sumnje o budućnosti. Tijekom tog razdoblja, provela sam neko vrijeme proučavajući povijest i shvatila sam da ljudi, bez obzira koliko smo suza prolili da naučimo lekciju, onog trenutka kad se suze osuše, zaboravljamo na sve. Takva smo mi ljudi bića.

Naravno, nitko ne bi trebao zaboraviti obećanje da se neopisiva tragedija koja se dogodila taj dan više nikada ne ponovi. Želim vjerovati u to.

Oznake: Sezona novog lišća, prvo poglavlje

Evo i mene natrag Znam da sam obećao početak još prije dva tjedna, ali bio sam malo zaposlen; maturalac, škola... Ali danas počinjem s objavljivanjem, tekstove sam provjeravao, ali pošto nisam stručnjak, uvijek postoji mogućnost da mi se potkrala neka greška, tako da me slobodno ispravite

Oznake: prijevod